IAKO GA od završetka igračke karijere 2014. nije bilo u hrvatskom klupskom nogometu, Mato Neretljak (43) ostao je dobro zapamćen i omiljen među ljubiteljima HNL-a, do te mjere da ga je nedavno u kvizu Potjera jedan mladić zamijenio za Luku Modrića kao odgovor na pitanje o bivšem igraču Zrinjskog koji je osvojio Zlatnu loptu.

Neretljak nikada nije igrao za Zrinjski niti je osvojio Zlatnu loptu, ali se nakon osam godina vratio u hrvatski klupski nogomet. Postao je trener ambicioznog zagrebačkog drugoligaša Rudeša, koji je u protekle dvije sezone ostao korak kratak do povratka u Prvu HNL. Do sada je osam godina radio kao trener u rodnoj BiH, a tri je godine pomoćnik Ognjenu Vukojeviću u hrvatskoj U-20 reprezentaciji.

U prvom tjednu nakon imenovanja samo je jedan proveo u Zagrebu na sastanku s ljudima iz novoga kluba, čiji je moto “Totalno drukčiji od drugih”, što je dokazao i nedavnim oglasom na Facebooku u kojem traži igrače za novu sezonu. Taj smo dan iskoristili za intervju u kojem je govorio o novom angažmanu, ali i zanimljivim iskustvima iz igračke karijere, koju je najvećim dijelom proveo u Hrvatskoj i na Dalekom istoku.

Kao trener učio je od Mourinha, Ancelottija i Kloppa, ali najviše je naučio od Zorana Vulića, a najvažniju lekciju dao mu je Slaven Bilić. U razgovoru za Index pričao je i u životu u Koreji i Japanu te otkrio kako vidi iduću sezonu Prve HNL.

Kako je došlo do suradnje s Rudešom?

Dugo sam bio u kontaktu s Rudešom, ali oni su imali svog trenera i radili dobar posao. Dogovorili smo se da ćemo sjesti na kraju sezone, poznajem te ljude i ljude bliske klubu i mislim da je klub dosta perspektivan. Dvije godine je bio drugi u drugoj ligi i želi napraviti iskorak.

Ja sam jednostavan čovjek, volim ovaj posao i dugo sam radio u BiH, ali jednostavno sam se zasitio Bosne. Napravio sam svoju igračku karijeru u Hrvatskoj i logično je da se kao trener vratim u HNL. Ambicije su velike, moje ambicije su ogromne i tu imamo zajednički interes i da to možemo ostvariti.

Kako gledate na klupski oglas na Facebooku kojim traži igrače s iskustvom iz prve, druge lige ili inozemstva?

Meni je to isto neobično, ali fora je, a moto kluba je “Totalno drukčiji od drugih”, pa i time NK Rudeš pokazuje da je drukčiji u drugih. Zanimljivo, vidjet ćemo kako će biti, komentari će biti i pozitivni i negativni, ali meni je to dosta simpatično. Kažu mi da se već prvog dana dosta ljudi javilo pa ćemo vidjeti kako će to proći.

Što je Rudešu nedostajalo zadnjih godina da se vrati u prvu ligu?

Pratio sam dosta utakmica, Varaždin je imao veću širinu i pojedinačno bio kvalitetnija momčad. Osim toga, ispao je iz prve lige i htio se odmah vratiti u nju. Rudešu nije bilo lako iako je zadnju međusobnu utakmicu pred kraj sezone dobio 3:0. Falilo je malo, ali malo je puno u nogometu. Pratio sam sa strane, a ne iznutra, pa ne mogu reći što je falilo, ali Varaždin je bio iskusnija momčad, trenutno spremnija da se vrati.

Kakav je Vaš trenerski stil, kako želite da Rudeš igra i ima li igrače za to?

Ekipa iz prošle sezone je dosta kvalitetna za drugu ligu i treba joj malo nadogradnje da bude najbolja. Mogu obećati da ćemo igrati napadački nogomet, to vam je zasigurno, igrat ćemo za gol više. Ako želite biti u vrhu, tako morate igrati, ali to nije jednostavno jer ne igramo protiv drveta, ili kako je pokojni Špaco Poklepović govorio, pimpinela. Igrat ćemo protiv spremnih ekipa koje će nam biti trn u oku i koje će se boriti protiv nas. A ako dođemo na razinu više, prilagodit ćemo se.

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Kakva trenerska iskustva nosite iz BiH i koliko ste se izgradili kao trener u tih osam godina?

Prvo sam 2015. preuzeo Orašje u drugoj ligi kad je imao osam bodova na pola sezone i izgledalo je nemoguće da ostane, pa je do kraja osvojio 30 bodova. Nakon te polusezone, iskreno, mislio sam da sve znam, a u biti sam poslije vidio koliko ne znam.

Kad si bivši igrač, imaš prednost u trenerskom putu, ali to nije isto. Zadnje dvije godine, u odnosu na, recimo, prve tri, totalno sam se promijenio kao trener. Sazreš, vidiš koliko griješiš i onda je najvažnije biti samokritičan. Svi griješimo, vidjeli smo i kako je Guardiola izgubio u zadnjim minutama polufinale Lige prvaka, a osvojio je sve, jedan od najboljih na svijetu.

Današnji Mato Neretljak u odnosu na početke nije ni sličan. Bog mi je dao šansu da mogu biti trener u BiH, da naučim svašta, tamo sam prošao moguće i nemoguće, u prvoj i drugoj ligi, puno toga naučio. Svakom tko kreće s trenerskim poslom bih preporučio da radi u Bosni. Hvala tim ligama što su me odgojile i učinile me puno spremnijim za ono što me čeka.

Što ste naučili na edukacijama kod Mourinha i Ancelottija, jeste li imali konkretnih razgovora s njima?

Imao sam i razgovora, i u Real Madridu i Chelseaju i drugim klubovima, razgovaraš s trenerima o taktici koju oni igraju, gledaš treninge i hvala svima koji su mi to omogućili. Ali najviše sam naučio u West Hamu kod Slavena Bilića. Njega jako volim, od njega možeš puno naučiti, a jednu stvar mi je jako dobro rekao: “Možeš biti trener kakav god hoćeš, ali ako nemaš igrače, teško je.” On je otvoren, narodni čovjek, velik trener.

Puno volim pričati o našim hrvatskim trenerima, imamo odličnih trenera kojima je teško doći u izlog Liga petice, a Hrvatska je ipak brend, reprezentacija je brend i želio bih da što više naših trenera bude tamo. Od naših trenera se može puno naučiti, ali hvala i Mourinhu i Ancelottiju i Kloppu, kod kojeg sam također bio, može se puno naučiti u razgovoru s njima.

Mourinho je institucija sam za sebe, čovjek koji je klub u klubu. Uostalom, sve je osvojio, sad i Konferencijsku ligu. Neki ga hvale, neki kritiziraju zbog antinogometa, ali reći da ne zna je suludo i glupo. Gledajte kako vodi utakmicu, iz čista mira on napravi nemir, zna kako se to radi, vidio sam to i na treninzima, i svi su uvijek zato spremni.

A od koga ste najviše naučili od hrvatskih trenera koji su vas vodili kroz igračku karijeru?

Od svih ponešto, stvarno nikad nisam imao problema s trenerima, i puno njih me vodilo kroz klubove i reprezentacije. Možda sam najviše naučio od Zorana Vulića, koji me vodio i u Hajduku i kao pomoćnik u mladoj i u seniorskoj reprezentaciji. Bilo je i starih trenera, Ćiro, Mršić… Hvala svima, puno naučiš i kroz razgovore i kroz treninge, i pozitivne i negativne strane, ali svi su imali pozitivan utjecaj na mene.

U hrvatskom nogometu kao trener već radite kao pomoćnik Vukojeviću u U-20 reprezentaciji. Koja je njena funkcija?

Već tri godine sam s Ogijem u toj reprezentaciji. Jedno vrijeme je uopće nije bilo, pa je prije nekoliko godina opet formirana da se ne izgube igrači koji više ne mogu igrati za U-19, a nisu za U-21. Igraju se samo prijateljske utakmice, imamo ih dosta, i pripremamo igrače za U-21, koja je izvor igrača za seniorsku reprezentaciju.

Dosta ih je tako već prošlo, poput, naprimjer, Šutala. A meni je to dosta dobro jer sam se tako vratio u hrvatski nogomet i dobio bolji uvid u mlađe igrače. U drugoj ligi ima dosta takvih igrača pa mi to daje filter da bolje poznajem ligu.

Vratimo se na početke. Kako je bilo odrastati u Orašju za vrijeme rata?

Ja sam ratno dijete, cijeli sam rat tamo proveo i zato Posavinu i Orašje volim najviše na svijetu, iako sam većinu života u Hrvatskoj ili vani. Ali tamo sam odrastao, tamo su mi prijatelji, tamo sam prošao i dobro i loše, evo baš nakon razgovora idem tamo.

Nažalost, naša je realnost takva da se puno ljudi odselilo u Austriju i Njemačku, ali dobar je tamo život. Ja sam tamo i započeo karijeru, u ondašnjoj ligi Herceg-Bosne, pa prešao u Osijek i tako je krenula moja karijera po Hrvatskoj. Orašje mi je bilo odskočna daska i dalo mi je snagu da mogu ići dalje.

Zašto baš Osijek i čega se sjećate iz te sezone 2000./01., u kojoj ste bili jesenski prvaci?

Imao sam opciju klubova u Hercegovini, Hrvatski dragovoljac i Osijek. U Osijek sam zapravo otišao na probu sedam dana. Stanko Mršić je bio trener i zadržao me. Sve je krenulo svojim putem, bili smo prvi, igrali Europu, tamo je igrao današnji trener Osijeka Nenad Bjelica, pa igrači poput Krpana, Turkovića i drugih jako kvalitetnih igrača kojima je Osijek bio odskočna daska. Ja sam zahvaljujući njemu dobio poziv u mladu pa u A reprezentaciju i Hajduk.

Imali smo sedam bodova više u prvom dijelu i utakmicu manje. Da se utakmica igrala u prvom dijelu, sigurno bismo je dobili jer smo bili u pozitivnom naletu, imali 16-17 utakmica bez poraza, pobjeđivali i kad nismo igrali dobro. Ali kad financije nisu dobre, a nisu bile dobre, bilo je svega i svačega. Prodali smo Bjelicu i još neke igrače i nismo mogli pratiti Hajduk. Ali napravljeno je nešto o čemu se još priča mlađim generacijama.

Jeste li hajdukovac zbog godina provedenih u klubu ili ste bili i ranije?

Bio sam i prije, cijela obitelj su mi hajdukovci, ali uvijek sam imao korektne odnose sa svim klubovima. I danas sam hajdukovac, ne bježim od toga, ali volim sve hrvatske klubove. U Zagrebu sam barem dva puta tjedno i nikad neugodnosti nisam imao. Hajduk je moj klub i dobro je za HNL što je došao blizu Dinamu, što je Osijek blizu i što je Rijeka konstantna.

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Otišli ste iz Hajduka na pola sezone 2004./05., kada je posljednji put bio prvak. Kako djeluje taj podatak s današnje distance?

Bilo je tada to nemoguće zamisliti, ali to je realnost. Hajduk je nakon dugo godina osvojio Kup, i neka je, u klubu su se desile velike promjene, bolja je ekipa, slobodno mogu reći al pari s Dinamom, ali Dinamo je iskusnija momčad koja je naučila biti prvak i to je pokazao sad na kraju.

Kako je bilo igrati za Hajduk u tim šampionskim godinama?

Pun stadion, gdje god dođeš, svi navijaju za tebe, prvak nije lako biti. Hajduk je bio drukčiji, sve je bilo na našoj strani i imali smo stvarno odličnu ekipu. Kad sam došao, imao je devet U-21 reprezentativaca, izbacivao i puno A reprezentativaca, nadam se da će opet doći do toga.

Kranjčar je došao mjesec dana prije nego što ću ja otići u Aziju, Dinamo je igrao “ligu za bedaka”, što je bilo nemoguće zamisliti… Ali i Maksimir je bio pun kad smo dolazili, sjećam se osiguranja od hotela Palace u kojem smo bili smješteni do stadiona, uvijek bude problema, i svega, ali to je draž derbija.

I u Engleskoj i Italiji ima takvih problema, ali derbi bez toga nije derbi. Nadam se, prije svega, da će Maksimir opet sličiti na stadion, ipak je to glavni grad, a onda i da će opet biti pun, da će biti jaki i Dinamo i Hajduk jer nam je to svima u interesu.

Zašto ste otišli na toj polusezoni i zašto baš u Koreju?

Obostrani je interes bio da idem, bio sam već dvije i pol godine u Hajduku i sve osvojio, cilj je bila Europa, ali završio sam u Aziji. Bio sam u Hamburgu i trebao sam ostati tamo, sve sam dogovorio i bio sam velik ljubitelj Bundeslige. Da se ne vraćam na to zašto je tako završilo, takav je život.

Otišao sam u Koreju, Hajduk je odlučio da idem tamo, u jednu nepoznanicu s tri upitnika, nije mi bilo lako, ali valjda je Bog tako htio, ja sam tamo našao svoj mir, dugo ostao, napravio puno toga u Aziji i otvorio vrata mnogim našim nogometašima i trenerima. Ja se vidim tamo i kao trener, to je izvanredno tlo i ne žalim uopće. 

Što Vas je toliko osvojilo u Koreji, a onda i u Japanu? Kakav je tamo život?

Došao sam u Suwon Samsung, o kojem nisam znao ništa, ali dugo su me tražili i dogovorili smo dugoročnu suradnju. To je bio azijski Real Madrid, klub u kojem imaš sve od trening-kampa do stadiona na kojem se igralo Svjetsko prvenstvo. Došao sam kao hrvatski reprezentativac, a u klubu je bilo još 14 korejskih reprezentativaca. Osvojili smo sve, i kupove i prvenstva.

Bilo je teško na dolasku jer ne znaš jezik i nemaš nikog s naših prostora. Puno mi je pomogao Jasenko Sabitović, koji je danas moj brat, nekadašnji igrač Zagreba koji je u Koreju stigao prije mene. U drugi klub, ali bio je pola sata od mene. Puno mi je pomogao, zajedno smo prebrodili svašta.

I danas puno radim s Azijom, ni za što to ne bih mijenjao. Iz Koreje sam otišao u Japan, pa se vratio u isti klub. Kad će vraćaš u isti klub, znači da si nešto napravio i ostavio vrata otvorena i to je velika stvar.

Foto: Profimedia

Kako ste se prilagođavali?

Oni su tada malo poznavali engleski, pa ti daju da učiš lažni korejski, osnovne stvari da bi se prilagodio. Hrana je drukčija, ali ja volim ljuto, ne možeš pobjeći od kulena i kobasica. Danas uživam u korejskoj hrani, kao i obitelj. Pomoglo mi je što se igralo dvaput tjedno i nemaš puno vremena za razmišljanje, igraš po 60 utakmica godišnje, a dan ti prolazi u treninzima, utakmicama i odmoru. A onda kad je došla obitelj nakon šest mjeseci, bilo mi je puno lakše.

Suwon je predgrađe Seula, koji s okolicom ima 25 milijuna ljudi. Ima sve, iako u ono vrijeme nije bilo puno stranih proizvoda. Bio je jedan supermarket s europskim proizvodima, udaljen pola sata vožnje, gdje bismo išli po kajmak i slično. Nije bio naš kajmak, nego neki danski, ali bilo ga je za kupiti. Danas ti taj grad nudi sve i stvarno ga jako volim. 

Kakva je korejska liga tada bila?

Ja sam dosta vezan za K-ligu, kriva je predodžba o njoj, jako je zahtjevna, slična Bundesligi, o fizičkoj spremnosti ne treba ni pričati, sve je puno jako brzih igrača. Ali ja sam se zbog fizičke moći mogao prilagoditi, a mi s ovih prostora imamo pamet, znamo u glavi kompenzirati. Kako se kaže, ako nema novaca, možemo igrati za kukuruz.

Naša pamet dođe do izražaja, zato sam se prilagodio i igri i načinu života i zato sam dugo ostao. Bio sam lider, vođa momčadi i znao sam čitati igru, što mi je tamo najviše pomoglo i to mi je donijelo rezultate.

Kako ste se snalazili među suigračima kad se većima preziva Kim ili Park?

Imao sam devetoricu u momčadi koji su se prezivali Kim ili Park, ali sam im davao nadimke i oni su se na njih naučili. Jednog sam, recimo, zvao Žgoljo, oni su se navikli na to i tako sam naučio komunicirati s njima.

Kako je bilo u Japanu?

Velika škola. Dvije godine sam bio tamo i htio sam se vratiti u Suwon jer mi Koreja više leži, ali Japan me školovao i dao mi mirnoću. Ja sam bio živac, ali Japan je teški “pe es”, sve je po protokolu. Naši igrači se tamo teško zadržavaju, osim Mihaela Mikića. Ali ako se uspiješ prilagoditi, dobiješ veliko bogatstvo.

Ja sam tamo dobio i sina, živio sam u Tokiju, u Saitami, gdje je Cro Cop imao svoje mečeve. Gledao sam i njega, i koncert grupe AC/DC, puno toga. Uvijek ću prepoznati razliku između sushija tamo i ovdje. U Koreji se nama lakše prilagoditi, i na život i nogomet. Japanska liga je jako teška, tehnički dobra i zahtjevna, pogotovo za obrambene igrače ako nemaš partnera koji te može pratiti. Puno je Brazilaca, tamo dolaze svi koji ne prođu u Europi.

Sjedneš u banku i čekaš pola sata, bez obzira tko si. Predsjednik kluba i igrači putuju istim vlakom. Gužve su ogromne, podzemna im je najrazvijenija na zemaljskoj kugli, tamo ti ne trebaju taksi ili auto, ovo je puno brže i na svakoj stanici imaš sve. I ja sam se gurao, to je tamo normalno da uhvatiš mjesto, pogotovo pred početak i nakon radnog vremena.

Iz Koreje ste se opet vratili u Hajduk. Zašto je ovaj put mandat bio tako kratak?

Bilo je puno mladih igrača, Hajduk je bio na nekoj prekretnici, bilo je puno promjena i to više nije bio onaj Hajduk u kojem sam bio prije. Bilo je i financijskih problema i otišao sam nakon pola sezone u Rijeku. Tamo je bilo dobro, Damir Mišković taman je došao sa svojim kapitalom. Puno je učinio za klub i dok je on tu, Rijeka će biti dobra, a kad ode, neće joj biti lako. Mi smo iz borbe za ostanak ušli u Europu, to je bila prekretnica i drago mi je što sam sudjelovao u stvaranju te priče o novoj Rijeci.

Foto: Marko Prpic/PIXSELL

Karijeru ste završili na posudbi u Zadru…

Tražio sam da idem tamo na posudbu, već mi je bila 35. godina i već sam se fokusirao na trenerski posao, nisam imao u planu više igrati. Tamo je trener bio moj prijatelj Ferdo Milin, s njim sam se dogovorio i bilo mi je izvanredno. Uživao sam, imali smo odličnu ekipu i neko vrijeme čak bili peti.

Prvi put sam se kao igrač borio za ostanak, to mi je bilo potrebno za trenerski posao jer sam odmah u prvom trenerskom poslu bio u teškoj borbi za ostanak. Puno sam naučio u Zadru, puno prijatelja upoznao, grad je prekrasan i baš sam uživao na kraju karijere.

Debi u reprezentaciji imali ste u važnoj utakmici protiv Slovenije u dodatnim kvalifikacijama ua Euro 2002. pod Ottom Barićem?

Zapravo, debitirao sam još kod Mirka Jozića u Osijeku, imao sam čast zaigrati sa Šukerom u kvalifikacijskoj utakmici protiv Grčke, igrao sam zadnjih 15-ak minuta, odigrali smo u Varaždinu 2:2. Kasnije sam bio kod Otta Barića jedan ciklus i nakon toga s Cicom Kranjčarom, a onda sam odlaskom u Aziju ispao s radara.

Najdraža uspomena iz reprezentacije?

Reprezentacija je kruna, najveća čast. Danas sam u trenerskom poslu većinom s ljudima s kojima sam igrao. Sad, recimo, Joe Šimunić vodi U-19 reprezentaciju, Tomo Rukavina, Igor Bišćan, Ivica Olić je pomoćnik u A reprezentaciji, a svi su mi oni bili suigrači. To je dobra priča, neka su tu, trebaju biti tu, drago mi je što smo svi tu zajedno.

Mnogima ste bili jako drag igrač, do te mjere da Vas pamte i kao Zlatnu loptu. Kako ste reagirali na to?

Gledao sam uživo i smijao sam se. Uvijek gledam Potjeru sa sinom, koji mi je rekao: “Ti si, tata, čudo.” Ali jedna je Zlatna lopta, Luka Modrić je po meni za dva koplja ispred svih igrača iz Hrvatske i velik čovjek. Bio sam kod njega dok je Ronaldo još igrao u Realu, na utakmici protiv PSG-a, hvala mu na tome. Meni je to dobar marketing, ali Luka je Luka. 

Kako ocjenjujete proteklu sezonu HNL-a i što očekujete u sljedećoj?

Da bude još zanimljivija, da Hajduk bude još bliže Dinamu, a Osijek Hajduku. Ne bih volio da Rijeka ostane samo na mladosti, nego da bude konkurentna i da borba ova četiri kluba traje do samoga kraja. I kao hajdukovac, moram reći, da Hajduk napokon bude prvak. Infrastruktura je dobra, još da stadioni budu popunjeniji…

HNS je uspio napraviti puno toga, a klubovima će biti lakše i s novim novcem od TV-prava. Svi rastemo i tvrdim da je HNL jača od puno europskih liga. Možda ne od liga Petice, ali ne vidim po čemu su belgijska ili nizozemska jače od HNL-a. Još da je na tribinama po 10.000 ljudi, mogli bismo parirati i Bundesligi, osim nekolicini najjačih klubova.

Igrali ste za Osijek, Hajduk i Rijeku. Je li ikad bilo kontakta s Dinamom i je li Vam žao što nikad niste za njega zaigrali?

Poštujem Dinamo kao veliki hrvatski klub, bilo je kontakta, ali neka je ostalo ovako. Ja ne bih to mijenjao, karijera mi je bila dobra, kad igraš za tri od četiri velika kluba, i to je dosta.

Source: index.hr