Dok se na SP-u u Poljskoj i Švedskoj reprezentacije bore za ulazak u četvrtfinale, odnosno što bolji plasman, kako tko, u Poreču se okupila dobra ekipa. Branko Tamše i Vedran Zrnić iz Nexea, te Manuel Štrlek i Momir Ilić iz Telekom Veszprém KC. Naravno, tu su i igrači svih klubova koji se pripremaju za nastavak klupske sezone.

Pripreme u Poreču

Naime, Nexe, Veszprém KC, Poreč i Dobova privode kraju svoje pripreme u ovoj rukometnoj oazi, a upravo danas Veszprém KC i Nexe igraju pripremnu utakmicu, nakon čega se Mađari vraćaju kući. Veszprém je igrao s Porečom i Dobovom na pripremama…

Strateg Nexea Branko Tamše nam je, u razgovoru putem videocalla, prije tri dana otkrio kako je utakmicu Danske i Hrvatske gledao u dobrom rukometnom društvu. Stoga nam je zazvonilo – Zašto ne iskoristiti priliku i napraviti razgovor s Momirom Ilićem, prvim igračem u povijesti EHF Lige prvaka koji je zabio preko 100 golova u tri uzastopne sezone – nekadašnjim lijevim vanjskim.

Prije dvije godine je Momir Ilić (41) završio bogatu igračku karijeru. Vinuo se Aranđelovčanin u rukometne visine dresu njemačkog rukometnog uglednika Kiela, s kojim je bio dva puta prvak Europe, tri puta Njemačke (DHB-Pokal osvajao tri puta, Superkup dva puta, a IHF Super Globe jednom), a kopačke je od klin objesio u Veszprému.

S mađarskim velikanom je stigao do drugog mjesta u Ligi prvaka, a kao rukometaš po pet je puta uzimao mađarsko prvenstvo i Kup. Dva puta je osvajao regionalnu SEHA ligu. Kao trener Veszpréma još ju je poslije osvajao dva puta. Naravno, u riznici uspjeha najveću važnost za njega ima srebro sa EP-a u Srbiji 2012.

Poslije samo godinu dana rada na Akademiji Veszpréma, dobio je Ilić šansu voditi jedan od najboljih i najbogatijih rukometnih klubova na svijetu.

Dobar trenerski početak

U debitantskoj sezoni na klupi Veszpréma odveo je ovu momčad do završnice Lige prvaka u Kölnu. Postao je prvi srpski rukometni trener kojem je to uspjelo. Osvojio je Momir Ilić i Kup Mađarske, ali mu je titula izmaknula u posljednjoj sekundi protiv Pick Szegeda u lipnju prošle godine.

“Fenomenalna je atmosfera u Poreču. Ono što je bio cilj dolaska ovdje u Poreč je svakako da sa 6 igrača koji nisu otišli na SP, a krenuli smo prije pet dana s pripremama, s treninzima, imali smo dosta pauze, da ih malo razdrmamo… Namjerno sam tako napravio jer sam htio da se igrači, nakon naporne i zaslužene polusezone odmore koliko je god više moguće. Jer, slijedi nam jako težak raspored u nastavku klupske sezone. Stoga je prava stvar što smo se odmorili i prava stvar što smo došli ovdje u Poreč. Turnir je jako dobar. Poslužit će nam za utakmice i izazove koji dolaze. Ono što me posebno veseli, vidio sam i družim se sa svojim prijateljima ovdje, s kojima sam nekad igrao. Baš maloprije smo ispijali kavu, pričali i zafrkavali se. Prisjetili se nekih starih vremena. Uvijek se lijepe stvari događaju kad ste s dobrim ljudima”, kazao nam je u uvodu Momir Ilić.

shimmer fallback

Čini se kako je Poreč postao mjesto okupljanja starih rukometnih faca s ovih prostora…

“(Smijeh) – Uvijek kad smo zajedno lijepo se podružimo, sjećamo se nekih vremena tako da je to jedna lijepa stvar. Čovjek je bogat koliko ima sjećanja, koliko je prošao lijepih stvari s dobrim ljudima. I koliko ima prijatelja. Ovdje smo Štrek, Tamše, Zrnić i naravno igrači i svi ostali koji sudjeluju na ovom pripremnom turniru.”

Kakav je trenerski posao u odnosu na igrački, koliko je velika ta granica između tih segmenata?

“Odlično pitanje. Razlika je velika, ogromna. Ono što je kod mene u pitanju je da je to veliki klub, ali s velikim klubovima dolazi i velika odgovornost i ambicije. Uvijek kažem, sjećam se tog poziva deset do ponoći, poslije Davida Davisa, u kojem mi je ponuđen raditi posao za koji se ja, u biti, cijelo vrijeme i pripremam. Objeručke sam to prihvatio znajući veličinu kluba, domete i sve ono što takav jedan sportski kolektiv nosi sa sobom. Moje ambicije su se poklopile s vizijom kluba, a uz to mlad sam trener. Želim nešto napraviti, radim na sebi, volim posao i posvećen sam njemu”.

Vi ste sad na drugoj strani, onoj mentorskoj, šefovskoj, trenerskoj i morate imati jasnu crtu i liniju odnosa trener – suigrač – prijatelj…

‘Kao trener moram razmišljati o više stvari’

“Definitivno. Kad ste rukometaš, kad ste dakle igrač, imate svoj posao da igrate. Kad ste trener – morate misliti o puno više stvari. O jednoj cjelini koju čini 16 ili 18 igrača. Time je odgovornost veća, kao i svi izazovi i zamke koje takav jedan posao nosi. Pritom, moram naglasiti da, kad sam krenuo raditi trenerski posao i raditi u samom Veszprému, tu je bilo jedno 70% igrača s kojima sam igrao. U jednom trenutku postao sam trener, postao sam netko tko je kao šef i to nije laka stvar – definitivno – s tim se mora živjeti i prvih 3 mjeseca tu nije bilo previše sna. To su vam te početne stvari, dječje bolesti koje mi mladi treneri moramo proći – ako želimo biti treneri i baviti se ovim poslom. Nije bilo lako ni njima samnom. Do jučer smo dijelili svlačionicu, a sad sam im trener i pojavila se odjednom ta potrebna distanca u ovom poslu. Međutim, s vremenom, a mislim da je vrijeme najbolji saveznik, to se promijenilo i postala jedna normala”.

Gledali ste utakmicu Danske i Hrvatske s Tamšeom, Zrnićem i Štrlekom. Rekao nam je Branko Tamše da ste utakmicu pratili zajedno. Kako vam igra Hrvatska na SP-u?

“Dobro, utakmica s Danskom je bila odlična, Hrvatska je tu utakmicu odigrala odlično. No, dogodio se taj jedan nesvjesni peh na početku turnira od Egipta. Sigurno da se vrati ta utakmica, da se ponovno odigra, tako ne bi završila. U to sam sto posto siguran. Loš dan je bio za Hrvatsku. Nikad nisam vidio Hrvatsku u tako lošem izdanju i nitko takvo što niti nije očekivao. Pogotovo s tako velikom razlikom. Vidjela se tu frustracija igrača, jedno nezadovoljstvo. Jednostavno, ništa u Hrvatskoj nije funkcioniralo, a Egipat je, s druge strane, reprezentacija koja ima rukometnu kvalitetu ali sigurno za toliko, za +9, nije bolja od hrvatske momčadi, to definitivno. Ok, Hrvatska može izgubiti od Egipta, ali ne sa -9. I to je ono što vjerojatno najviše boli sve u Hrvatskoj – ta utakmica. Međutim, jako dobro to nekako ‘marketinški’ u Hrvatskoj vi radite. Taj pritisak u javnosti i medija prenijeli ste nekako na same igrače. I onda, vidio sam odjednom to jedno ujedinjenje protiv Danske, a to ujedinjenje je bio strah. Hrvatska je odigrala fenomenalnu utakmicu, prvenstveno u obrani, s Duvnjakom naprijed u toj 5+1 agresivnoj obrani. Duletova uloga je bila zapažena pritom. Normalno, i ostali su se pokazali ali on je bio tak koji je nekako donosio sigurnost uz vratara, u tim nekim važnim trenucima.”

shimmer fallback
shimmer fallback

Luka Cindrić je eksplodirao…

“Luka Cindrić je odigrao jako dobro poslije svih kritika javnosti i medija u vašoj zemlji – zajedno sa Šipićem – i ta jedna veza Cindrića i Šipića je funkcionirala. Isto tako i Martinović koji je odigrao jako dobru utakmicu i Karačić koji je bio nekako najstabilniji dosad, barem što sam ja vidio, moja neka percepcija iz ovih par utakmica. Belgija, SAD i Maroko pritom nisu mjerila. Ostaje žal za tim Egiptom.”

‘Emocija, naboj i motivacija nevjerojatni su kod Hrvata’

Vidimo da biranim riječima govorite o hrvatskom rukometu.

“Govorim s respektom”.

Postoji li u Srbiji simbioza nacije s rukometom, tj s nacionalnom reprezentacijom kao takvom?

“Evo, da ću vam jednu paralelu. Moram biti pritom surovo iskren i objasniti o čemu se tu zapravo radi. Nevjerojatna je stvar kod vas ta jedna emocija i naboj, nevjerojatna je ta motivacija kod Hrvatske, da li to bio rukomet ili nogomet, svejedno. Vidjeli smo te stvari i u nogometu kod vas. Najjača strana hrvatskog rukometa je sigurno to. Zoran Gobac postavio je temelje hrvatskog rukometa, od davnih 90-tih godina uz HRS. Ja znam definitivno, puno razgovora s pokojnim Velimirom Kljaićem i kako je sve to ranije teklo. To je jedna jako velika stvar. Uz taj rad s mlađim kategorijama Hrvatska uvijek ima kvalitetne igrače. Nažalost, u usporedbi sa Srbijom, mi smo imali problem još od prije da se igrači ne odazivaju baš pozivu izbornika. Sve je to naslijeđeno kod nas od prijašnjih generacija, a sve je to posljedica toga da u srpskom rukometnom savezu stvari nisu bile čiste. I tu se sistematski i simptomatično nasljeđivao problem. E vidite, to se u Hrvatskoj, to se kod vas ne može dogoditi. Rijetko kad se dogodi da se jedan igrač ne odazove pozivu izbornika. To je jedna jako bitna stvar. Imali smo, doduše, zlatni period u Savezu Srbije u tom organizacijskom dijelu, te 2012., tadašnji predsjednik je bio Velimirom Marjanovićem. Međutim, netko tu nekom nije odgovarao, a u takvim slučajevima se kod nas to i brzo završi. Vidim da Srbija sad ima igrače, ali se mora posložiti dosta stvari kako bi došla do kontinuiteta, tj onog što Hrvatska ima”.

shimmer fallback
shimmer fallback

Spomenuli ste Zorana Gobca. On je u Hrvatskoj za neke zaslužan za mnoge dobre stvari, a za neke nije dobar. Jer, radi se o alfi i omegi našeg rukometa. Želimo reći, javnost je glede Zorana Gopca podijeljena, barem u Hrvatskoj…

“Znate kako se kaže, ljepota je u očima onog koji gleda. Ono kako ja to vidim, ne znam sad točno što se u Hrvatskoj događa i kakvi su odnosi po tom pitanju, ali Hrvatska u rukometu ima konstantnost već godinama, iako sad imate manjih problema, ali to je normalno. Naposljetku, imaju ih svi. Hrvatska ima kontinuitet na velikim natjecanjima, dolazite i igrate same završnice i to je ono što privlači veliki broj mlade djece. Kad reprezentacija igra uspješno, kad osvaja medalje, zlata, penje se na rukometne i sportske olimpe, to privlači dječake i djevojčice treninzima u tom sportu. Evo primjerice, u Srbiji je Novak Đoković broj 1 i dosta mladih igra tenis.”

‘Mladi traže idole’

Mladi traže idole…

“Tako je. Mladi hoće idole, mladi traže idole. Nogomet je broj jedan sport u svijetu, tako da je to nešto drugačije. Kod nas u Srbiji je poslije nogometa najpopularniji sport košarka. To je dvoranski sport koji kod nas uzima dosta mladih dječaka. No, pazite sad ovo – 2012. godine čim smo došli do uspjeha u rukometu klinci su se zainteresirali.”

Spomenuli ste 2012. Tada ste igrali polufinale vašeg domaćeg Eura u Beogradu protiv Hrvatske. Bila je to rovovska bitka, napeta utakmica s puno tenzija i naelektriziranosti. Dotad neviđene u rukometu između dviju zemalja, ali i općenito…

“Bila je to jedna velika bitka, ali moram reći da se medijski maksimalno nabrijala atmosfera i podigle su se tenzije. Iako, moje mišljenje je da uvijek više kod ljudi vlada ljubav nego mržnja. Sport uvijek spaja. U tom trenutku za Hrvatsku je igrao Drago Vuković s kojim sam igrao u Gummersbachu. Inače, mi se svi znamo tako da su tu čiste stvari od neke netrepeljivosti. Da, tad su mediji maksimalno digli tenzije i vladao je nevjerojatan pritisak. Beogradska Štark Arena je bila puna, mislim da je bila rekordno puna dotad 22 000. Koliki je pritisak bio na Hrvatsku od strane navijača, mislim da je još veći bio pritisak da mi dobijemo tu utakmicu. Nikad veći pritisak u životu nisam osjetio. U prvom poluvremenu Hrvatska je vodila, međutim našli smo snagu i nekako smo u drugi dio ušli bolje. Golman nam je krenuo braniti jako dobro. Utakmica kao utakmica, sad kad pričamo o tome moram reći da nije to bila sad neka ljepota rukometa. Naravno, nikad takve utakmice neće biti ni lijepe za gledati. To je donijelo najveću popularnost u tom trenutku za sport u Srbiji, što se tiče rukometa. Ta utakmica s Hrvatskom povukla je dosta mladih u rukomet”, priča nam Momir Ilić i nastavlja:

shimmer fallback
shimmer fallback

“Igrali smo finale Eura protiv Danske i bili smo potrošeni, kompletno prazni. To je jedna emocija koja u tom trenutku nikad nisam doživio. Da smo, kojim slučajem, s Hrvatskom igrali finale, drugačije bi bilo. Bila je to povijesna pobjeda za nas. Za mene koji sam dosta toga osvojio s klubom, najveću pažnju i značenje mi ima ta medalja sa EP-a u Srbiji 2012. – to srebro.”

Utakmice Hrvatske i Srbije uvijek su više od samog sporta…

“Utakmice s Hrvatskom su bile velike, bilo je tu dobrih poteza i žestokih rukometnih bitaka. U to vrijeme, hrvatska rukometna reprezentacija je bila daleko kvalitetnija. Imali ste jednog Ivana Balića, Blaženka Lackovića, Igora Vorija, Marka Kopljara… Marko je tu, doduše, bio mlađi ali posjedovao je određeno iskustvo. Štrleka smo spomenuli, a bio je tu i Džomba… Dakle, Hrvatska je bila s najjačim imenima a Srbija je u tom trenutku rukometno reprezentativno rasla. Kad pričamo o Ivanu Baliću, onda pričamo o nekom tko je vanzemaljac – pričamo o čovjeku koji je kao rukometaš donosio i radio razliku. On je stvarao i radio nešto o čemu se dan danas priča. Hrvatska je, uz dobar i jak napad, uvijek imala nevjerojatno dobru obranu – a od obrane sve kreće. Sad kad pričamo o obrani, vratio bih se malo na utakmicu s Egiptom. Hrvatska tad nije počela 5-1 obranom što vi godinama igrate, nego ste počeli mijenjati. I tu dolazi do nervoze i frustracije igrača, to se primijetilo. Nisu imali sigurnosti. Protiv Danske ste se tom 5+1 agresivnom obranom vratili. To je donijelo rezultat”.

Je li vam čudno da Manuel Štrlek, takav kapacitet rukometaša, nije u rosteru Hrvatske na ovom SP-u?

“Tu je priča jasna. Manuel je razgovarao i sa Savezom i s izbornikom, tu je obostrano razumijevanje i dogovor po tom pitanju. Ne znam sad točno tko je što tu, neću ulaziti u neke detalje. Nisam upućen”.

Negdje je užitak s Manuelom raditi…

“On je i prijatelj i igrač i, ponekad je ta crta lagana ali ponekad i teška, govorim općenito takve neke odnose u sportu. Manuel je, s druge strane, jednostavan za rad. Sa Štrlekom nemamo nikakvih problema. Dobar čovjek i igrač, radi svoj posao. Koliko je meni kao treneru teško njega voditi kao igrača, toliko je njemu kao igraču teško pratiti mene kao trenera. No, to je sad dosta jednostavnije, naviknuli smo se i funkcioniramo jako dobro”.

S kojim hrvatskim rukometašem iii rukometašima gajite posebne prijateljske odnose?

“S igračima previše ne. Ranije sam imao više i najviše sa Zrnom, Dragom Vukovićem, s kojima sam igrao u klubu. S Duletom putem poruka. S Kopljarom sam igrao u Veszprému i imamo jako dobre odnose. Štrleka smo spomenuli. Od trenera tu je legendarni Vlado Štencel s kim sam na samom početku dosta razgovarao, ali definitivno ako govorimo o trenerskim savjetima tu je i Noka Serdarušić.”

‘Ja bih u momčadi imao i Ivana i Karabatića’

Ivano Balić ili Nikola Karabatić?

“(Smijeh) – Uf, teško pitanje. Ako mene pitate, ja bih u istoj momčadi imao obojicu. Normalno da mogu igrati zajedno. To su igrači koji sve mogu kad to žele, kad idu u istom smjeru uspjeha. Nikola je u tom duelu uspješniji, što se tiče utakmica i klupskih i reprezentativnih uspjeha. Nažalost, Ivano nije imao takvu klupsku rezultatsku karijeru, ali ni reprezentativnu – što se tiče osvojenih Liga prvaka, medalja, zlata i Olimpijskih igara. Definitivno, na poziciji srednjeg beka je bolji Ivano, a na poziciji lijevog bi koristio Karabatića”.

Diplomatski odgovor…

“(Smijeh) – Ivano Balić je za mene definitivno najbolji hrvatski rukometaš ikad.”

Bio je tu i Patrik Ćavar…

“Je, tu je i Patrik Ćavar, ali definitivno mislim da je Ivano Balić. Jer, Ivano je netko tko je u rukomet donio revoluciju. Netko tko je rukomet igrao s takvom jednom lakoćom i lucidnošću. To je bila ljepota gledati. Što se tiče srpskih rukometaša, Nenad Peruničić. Dok sam odrastao u mlađim kategorijama, igrao kao klinac, za mene je rukometni idol bio Nenad Peruničić.”

Source: net.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.