U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Sportska, ali i životna priča Dennisa Rodmana jedna je od najfascinantnijih u čitavoj povijesti NBA lige. Većina ga zna kao ekscentričnog košarkaša šarene kose, istetoviranog i izbušenog tijela, ali u mladosti bio je sramežljiv i povučen u sebe, sve dok jedne noći na parkiralištu, s puškom u ruci, nije odlučio ubiti tu verziju sebe i postati “loš koliko želi biti”.

JEDNE travanjske noći 1993. na parkiralištu Palace of Auburn Hillsa, kultne dvorane Detroit Pistonsa, parkiran je bio samo jedan automobil. I tamo je stajao satima. U vozilu je bila samo jedna osoba, koja je tada proživljavala najteže trenutke u životu. Nakon treninga, ili možda utakmice, više nije ni bitno, svi igrači Pistonsa su otišli svojim kućama. Dennis također, ali on se kasnije vratio.

Te travanjske noći 1993. s puškom u ruci najveći borac NBA lige vodio je najtežu bitku u svom životu

Čovjek koji je važio za najvećeg borca u čitavoj ligi tada je vodio najtežu bitku – onu protiv samog sebe. A kako je izgledalo na početku duela, činilo se da će je izgubiti. Rodman je s puškom u krilu tupo zurio u beskrajni asfalt i golemu praznu zgradu te shvatio da je spreman napustiti ovaj život ako bi to značilo da napokon može prestati biti čovjek kakav je do tada bio.

S 22 godine Rodman je bio dvostruki NBA prvak, najbolji obrambeni igrač lige i već tada jedan od najboljih skakača u povijesti košarke. U Detroitu su ga obožavali, imao je sve što je mogao imati. U gradu u kojem su Bad Boysi bili više od kluba Dennis je bio posebno voljen. Isiah Thomas bio je bog košarke, mozak ekipe i njen vođa, no Dennis je imao ono nešto što su u divljem Detroitu posebno cijenili. 

Bad Boysi dva uzastopna naslova prvaka (1989. i 1990.) nisu osvojili igrajući Showtime košarku kao Magicovi i Jabbarovi Lakersi. Nisu ni poput Birdovih i McHaleovih Celticsa igrali možda i najubojitiju kolektivnu košarku koja je u mističnom starom Boston Gardenu uz pomoć onog malenog i prgavog irskog vilenjaka s centra parketa bila smrtonosno oružje za svakog protivnika u ligi. Ništa od svega toga.

Pistonsi, odnosno Thomas i trener Chuck Daly, bili su svjesni da nisu talentirani kao Lakersi ni savršeno posložen stroj kao Kelti. Morali su izmisliti neki svoj način da postanu dinastija i u tome su uspjeli. Druga je stvar što su izabrali teži način i što su zbog toga platili prilično skupu cijenu.

Pragmatična, ali nasilnička košarka Pistonsa stvorila je neopisivu mržnju prema momčadi u svakom gradu osim naravno u Detroitu. Rick Mahorn, John Salley, Vinnie Johnson i njihov duhovni vođa Bill Laimbeer nisu igrali košarku kakvu danas poznajemo.

Koristeći ondašnja labava pravila koja nisu nimalo štitila napadače, Bad Boysi su svoje rivale mlatili, udarali, lomili, fizički i psihički iscrpljivali, a kad bi oni klonuli, onda bi Isiah Thomas samo dovršio egzekuciju. Dok su Pistonsi slavili svoje titule, ostatak Amerike ih je prezirao. 

Smatrali su ih huliganima kojima nije mjesto u gospodskoj igri kao što je košarka, a najslikovitiji primjer mržnje prema momčadi iz Detroita dogodio se 28. svibnja 1987. tijekom pete utakmice finala Istoka između branitelja naslova Celticsa i sile u nastajanju, Detroit Pistonsa.

Bad Boyse je prezirala čitava Amerika 

Ako su igrači Pistonsa bili ”zločesti”, kako su i sami sebi dali nadimak, najgori od svih njih bio je Bill Laimbeer. Laimbeer je bio dijete bogatih roditelja, obrazovan i s velikim mogućnostima koje su mu se nudile u životu. Bio je sušta suprotnost suigračima kojima je košarka bila zadnja opcija za bijeg od bijede.

”Jedini sam igrač u NBA ligi koji zarađuje manje od svog oca”, slavna je izjava Laimbeera. No centar Detroita nije želio živjeti ugodnim, ali monotonim životom koji bi mu sagradila obitelj.

Tražio je svoj put i našao ga je u košarci. Upravo zbog toga što je dolazio iz sasvim drugog miljea, morao se dokazati više od bilo koga, a kako nije imao talent jednog Thomasa ili Dumarsa, na sebe je preuzeo ulogu simbola košarke kakvu su tih godina igrali Pistonsi.

Kako smo već napisali, Amerika je mrzila nasilnike iz Detroita, a Laimbeer je na sebe preuzeo ulogu magneta za svu tu mržnju kako bi Thomas mogao raditi ono što najbolje zna. To mu nikad nije smetalo. Štoviše, uživao je u činjenici da ga čitava zemlja vrijeđa.

Koncem 80-ih, kad su epske bitke za tron na Istoku vodili Celticsi i Pistonsi, Laimbeer bi prvi zakoračio na parket krcatog Boston Gardena, došao do centra, a onda bi pljunuo na vilenjaka na centru. Dovoljno da prema njemu poleti sve što je moglo s tribina. Bill je uživao u tome.

U toj petoj utakmici finala Istoka Laimbeer je cijelu utakmicu, ali i čitavu seriju, maltretirao Birda i McHalea, toliko da je najmirniji među Keltima, Poglavica Robert Parish, čovjek od kojeg se nikad nešto takvo nije očekivalo, nokautirao Billa. U tom trenutku Parish je postao omiljen u cijeloj Americi, osim naravno u Detroitu. 

Dennis Rodman bio je dio te momčadi, ali bio je jedan od rijetkih za koje ni protivnički igrači i navijači nisu imali reći išta ružno. Na početku svoje NBA karijere, vozio bi se kroz Detroit i beskućnicima bi dijelio novčanice od 100 dolara.

”Ima puno ljudi kojima ovaj novac treba puno više nego meni. Znam da ne mogu pomoći svima, ali fantastičan je osjećaj ako barem nekome pomognem. Sada zarađujem milijune. Što znači 250 dolara?”, rekao je za NY Times 1990. 

Dennis je bio tih, samozatajan, sramežljiv. Slušao je Chucka Dalyja i na parketu je radio ono za što je rođen. Uvijek je bio na prvoj liniji fronte, primao je metke za ostatak momčadi i svojim znojem i mišićima im je krčio put do slave.

Dennis je imao sve, ali nije imao ništa osim prazne duše i puške u krilu

Dennis je tada imao sve, ali nije imao ništa. Živio je u velikoj kući, vozio je Ferrari, bio je slavan. Imao je i filmsku priču iza sebe. Uzdigao se iz siromaštva i teškog djetinjstva. Njegova se priča čitala kao fikcija. Izvana je imao sve, iznutra nije imao ništa osim prazne duše i puške u krilu.

Dennis Rodman rođen je 1961. u Trentonu, u državi New Jersey. Otac mu je Philander Rodman Jr., vijetnamski veteran. Kad je Dennis bio klinac, otac je napustio obitelj i preselio se na Filipine i sve je tada palo na leđa majke Shirley. Dennisa je to jako pogodilo i ostavilo je dubok ožiljak na njegovom samopouzdanju.

”Oca nisam vidio više od 30 godina. Što mi tu ima nedostajati? Gledam na to ovako: neki me čovjek donio na ovaj svijet. To ne znači da imam oca”, napisao je Dennis u svojoj slavnoj autobiografiji Bad as I Wanna Be. 

Rodman i njegove dvije sestre, Debra i Kim, odrasli su u Oak Cliffu, najsiromašnijem dijelu Dallasa. Kako je ostao bez oca, Rodman je bio lud za svojom majkom, no ona, kako je Dennis kasnije pričao, puno je više interesa pokazivala za njegove sestre.

Otac ga je napustio, majka ga je ponižavala i svi su ga tjerali od sebe 

Čak i kad je u pitanju bila košarka. Debra i Kim bile su odlične košarkašice, talentiranije od brata, a Debra je početkom osamdesetih s ekipom Louisiana Tech Lady Techstersa osvojila dva nacionalna sveučilišna naslova. Kad bi im se Dennis pridružio dok bi njih dvije igrale, majka bi bila ta koja mu se rugala, ponižavala ga i govorila mu da nije dorastao sestrama.

Svaka njena rečenica na Dennisu je ostavljala traga, ali nije odustajao. Pokušao je igrati u srednjoj školi, ali neuspješno. Na prvoj godini bio je visok svega 168 centimetara, a prema riječima njegovog tadašnjeg trenera Garyja Blaira, bio je toliko netalentiran da nije mogao čak ni položiti. 

Ubrzo je bio izbačen iz momčadi. Kako je sličnu sudbinu doživio i kad je pokušao igrati američki nogomet, bio je potpuno uništen. Osjećao se nevoljeno, neprihvaćeno i mentalno je bio dotučen. 

Jednako se osjećao te travanjske noći 1993. kad je sjedeći u autu u ruci držao pušku i razmišljao treba li povući okidač. Nešto ranije te večeri Dennis je napisao poruku svom prijatelju Sheldonu Steeleu, objasnivši mu kako se osjeća. Kasno navečer odvezao se do njegove kuće, ostavio mu je poruku ispod vrata i odvezao se prema Areni. 

”Ne sjećam se točno što je u poruci pisalo, ali dao sam mu do znanja da nisam siguran mogu li nastaviti ovim putem. Poruka je bila osobna, ali nije trebala biti oproštajna poruka. Kasnije su mediji pisali da sam ostavio oproštajnu poruku, ali to nije bilo točno. Samo sam napisao ono što mi je u tom trenutku prolazilo glavom. Nisam imao nikakav plan”, pričao je Rodman koji, kako je kasnije rekao, otišao je do dvorane želeći odraditi trening kako bi iz sebe izbacio dio tjeskobe koja ga je uništavala.

Ta sezona bila je sedma i posljednja sezona Dennisa Rodmana u Pistonsima. Momčad, koja je tri godine ranije uzela svoj drugi uzastopni naslov prvaka, polako, ali sigurno se raspadala. Detroit s omjerom 40-42 nije ni ušao u doigravanje, momčad se počela osipati, a najveći udarac za Dennisa bio je odlazak Chucka Dalyja.

Kad ga je i drugi otac napustio, Dennis je to shvatio kao izdaju i odlučio je okončati agoniju 

Dennis je svog trenera smatrao ocem kojeg nikad nije imao. Daly je razumio neshvaćenog klinca i jedini je znao kako do njega doprijeti. Baš kao i kasnije Phil Jackson, Daly je prepoznao nešto drugačije i jedinstveno u Rodmanu i puštao ga je da bude svoj.

”Pustite ga na miru. Divljeg konja se ne smije ukrotiti. Samo treba znati s njim”, za Dennisa je često govorio Daly dok su ostali Pistonsi negodovali zašto se Rodmanu svako toliko gleda kroz prste.

Daly je nakon Igara u Barceloni 1992., gdje je vodio Dream Team, osjetio da više nema što dati Pistonsima i da mu je potreban novi izazov. Jordan i Bullsi su ih pomeli u finalu Istoka godinu dana ranije i Daly je shvatio da je ta priča gotova.

Otišao je u New Jersey, gdje je spasio karijeru Draženu Petroviću, a Dennis se u tom trenutku osjetio izdano i napušteno, baš kao što se osjećao čitav svoj život.

Nakon što je završio srednju školu, Rodman je noću radio kao čistač na aerodromu u Dallasu za šest dolara po satu. To ljeto je izrastao sa 180 na 201 centimetar. Odlučio se ponovno okušati u košarci iako, kako je sam kasnije pričao, već se tada osjećao čudno u vlastitom tijelu.

Obiteljska prijateljica Lorita Westbrook preporučila ga je koledžu North Central Texas u Gainesvilleu. U svom jedinom semestru odigrao je jako dobro, bio je na prosjeku od 17.6 poena i 13.3 skoka. No odmah je izbačen zbog katastrofalnih ocjena. Otišao je na Državno sveučilište u Oklahomi gdje je igrao fantastično.

Prosječno je ubacivao 25.7 poena po utakmici, imao je 15.7 skokova, a šut iz igre mu je bio za njega nestvarnih 63 posto. Dennis je 1986. vodio svoju ekipu do polufinala NAIA-e gdje je postigao 46 poena u jednoj utakmici te srušio rekord turnira s 32 skoka.

Momčad je završila kao treća, što je do tada bio daleko najbolji rezultat u povijesti škole. Sjajne igre su mu osigurale poziv u predsezonski NBA kamp, u kojem je bio proglašen za najboljeg igrača i tako je privukao pažnju Detroit Pistonsa. 

Tijekom koledža Rodman je radio u ljetnom košarkaškom kampu za mlade, gdje se sprijateljio s kamperom Byrneom Richom, koji je bio sramežljiv i povučen zbog nesreće u lovu u kojoj je greškom pucao i ubio svog najboljeg prijatelja. Dennis je osjetio povezanost s nesretnim mladićem i ubrzo su postali najbolji prijatelji.

Rich je bio iz moćne obitelji u Oklahomi i pozvao je Dennisa na imanje svojih roditelja. U početku Rodman nije bio najbolje prihvaćen zbog svoje boje kože, no ubrzo je obitelj Rich promijenila mišljenje shvativši da im je Dennis izvukao sina iz njegove ljušture u kojoj je propadao.

Rodman je cijelu 1982. boravio kod njih na selu, maknuo se iz grada i uživao je vozeći traktor i muzući krave. Premda je godinama pričao kako su oni njegova druga obitelj koja mu je pomagala kroz koledž, 2013. iz nepoznatih je razloga odlučio prekinuti svaku komunikaciju.

Pistonsi su dobili idealnog igrača, a on je dobio idealnu momčad i čovjeka kojeg je volio više od oca 

Detroit je Rodmana izabrao u drugoj rundi drafta (ukupno je bio 21. izbor). Bio je to pogodak za obje strane. Pistonsima je nedostajao tip igrača kao Rodman da konačno poslože slagalicu kako bi mogli napasti naslov, a Rodman, i da je birao, nije mogao dobiti idealniju momčad. I Idealnijeg trenera.

Chuck Daly nije želio ukrotiti divlju i nesputanu slobodu Dennisa Rodmana. Mudro je zaključio da je to baš ono što Pistonsima treba da bi srušili Celticse i Lakerse te je pametno izbrusio sirovi talent ćudljivog mladića i pretvorio ga u možda najboljeg obrambenog igrača u povijesti košarke.

”Kad pričamo o snovima svakog trenera, onda ću reći da ne postoji puno igrača kao što je Dennis. Ne postoji igrač na kojeg sam više ponosan i ne mogu biti više ponosan nego što jesam na činjenicu da sam tako blisko povezan s njim”, nakon jedne utakmice rekao je Daly. Da, bili su baš poput oca i sina. A onda ga je otac ponovno napustio. Drugi put.

Rodman je te noći u travnju 1993. stigao u Arenu i najprije je odradio krvnički trening. Raspalio je Pearl Jam i dizao uteg za utegom. 

”U blizini nije bilo nikoga, samo ja, utezi i glazba. Teretana je bila poput jebene grobnice. Pokušao sam podići sve utege kako bih barem malo prigušio tugu koja je prolazila mojim tijelom. Nisam uspio. Kad slušam Pearl Jam, ta glazba oslobađa sve u meni. Teško mi je to objasniti, ali njihova je glazba toliko stvarna da me tjera na razmišljanje o svemu u životu.

U tom trenutku nije mi trebalo puno ohrabrenja. Već sam dovoljno razmišljao. Puno sam razmišljao o tome koliko mi je život sjeban, kroz koja sam sve sranja prošao u životu i koliko još mogu podnijeti. Trenirao sam dva sata prije nego što sam sjeo u automobil”, pričao je Rodman.

Odlaskom Dalyja 1992. Rodman se promijenio. Postao je paranoičan, smatrao je da ga i suigrači izdaju, a krah braka s Annie Bakes samo ga je još više gurnuo prema provaliji. Opet je ostao sam.

Dennis je ušao u automobil, opet je pustio Pearl Jam i počeo je razmišljati. Palo mu je na pamet da je zalutao u svijet kojem ni po čemu ne pripada. Nikad ga nitko nije shvaćao ozbiljno, ponižavali su ga i omalovažavali cijeli život. Napustio ga je najprije biološki otac, a onda i Daly.

Ostao je sam i osjećao se kao varalica koji ne pripada NBA-u

Majka ionako nikad nije previše marila za njega, kćeri su joj bile važnije. Zaključio je da ne bi ni trebao biti NBA igrač, da ni po čemu nije dio tog svijeta i da trenutačno boravi u svijetu mašte u kojem ne bi trebao živjeti. 

”Ja, Crv, kako me majka nazvala po načinu kako sam igrao fliper, da živim ovakav život okružen ženama, novcem i pažnjom? Nema šanse. Držao sam pušku i pitao se mogu li to učiniti, raznijeti si jebenu glavu. Tada sam znao da mogu. Toliko je boli bilo. Jednostavno nisam više mogao nastaviti biti osoba kakva su svi željeli da budem”, razmišljao je sve jače stišćući tu pušku dok je Eddie Vedder pjevao:

”How quick the sun can, drop away. And now my bitter hands. Cradle broken glass. Of what was everything. All the pictures have. All been washed in black. Tattooed everything. All the love gone bad. Turned my world to black. Tattooed all I see. All that I am. All that I’ll be, yeah.”

Rodman je te noći shvatio da više ne može živjeti u tuđem tijelu, živjeti nečiji tuđi život. Pokušao je slijediti pravila i biti dobar sportaš i sretan košarkaš. Nije uspio. Oženio se i dobio je dijete kako bi pokušao biti ono što njegov otac nije bio njemu.

Nije uspio. Pokušao je biti odan svojoj momčadi. Nije uspio jer, kako je on to shvaćao, momčad ga je izdala i ostavila ga samog. Trudio se napraviti sve što se od njega očekivalo, a dobio je samo patnju. 

”Bio sam sam, izložen i ogoljen, izdan i povrijeđen. Osjećao sam se zaglavljeno, paralizirano. Znao sam da mogu dobiti slavu i novac, ali kako se naučiti nositi sa svim sranjima koja dolaze s tim? Nitko te ne uči kako se nositi s tim. To moraš otkriti sam. Pokušao sam i nisam uspio. Imao sam sve što sam želio, ali sam pokušavao biti netko tko nisam”, rekao je.

Dennis je sjedio u automobilu i u mislima je igrao najvažniju utakmicu karijere. Kako je noć polako odmicala, shvatio je da se ne boji smrti, taj je test prošao i zaključio je da bi pucanj bio kukavički način rješavanja problema. Pomislio je da bi mogao u istom trenutku biti i vrhunski košarkaš, NBA zvijezda, ali i netko tko je svoj, vjeran sebi.

Shvatio je da može biti NBA zvijezda, ali i osoba koja može živjeti po svojim pravilima, bez obzira na to što netko rekao ili mislio. U tom je trenutku Dennis, valjda prvi put u životu, osjetio slobodu. Tada je sretan zaspao. Nešto kasnije probudila ga je policija, koju je pozvao Sheldon Steel. Puška je stajala na suvozačkom sjedalu, a Dennis je spavao s osmijehom na licu.

Pearl Jam spasio mu je život 

Kasnije je priznao da ga je glazba Pearl Jama, koju je te noći slušao u autu razmišljajući o samoubojstvu, zapravo spasila. Pomogla mu je da shvati da ništa nije izgubljeno i da ga prava ljubav tek čeka.

”Pjesma Black, znate li tu pjesmu Pearl Jama? Postoji li netko na Zemlji kome se ne sviđa Pearl Jam? Možda samo vragu, ali on ionako ne živi na Zemlji. Bože, kakav bend, navukao sam se na njih 1991. Kad slušaš te stihove, oni su tako istiniti. Dok ih slušaš, kao da skačeš s oblaka na oblak.

Pokušao sam se ubiti, a onda je glas ljubavi ušao u moj život. Bio je to glas Pearl Jama. Čovječe, spasili su mi život. Hvala im na tome. Nije to bio jedini razlog zašto se nisam ubio, ali bio je ključan”, u jednoj TV emisiji puno godina kasnije pričao je Rodman.

Nakon što ga je policija izvukla iz automobila, Dennis je otišao spavati. Smatrao je da se nije dogodilo ništa posebno, samo jedna obična kriza, ali Pistonsi su mislili drugačije. Željeli su ga smjestiti u bolnicu. Kad je to odbio, inzistirali su da posjeti psihijatra. To je i napravio već idućeg jutra. Nakon višesatnog razgovora psihijatar je zaključio da je s Dennisom sve u najboljem redu. 

”Da sam se te noći ubio, znam što bi se dogodilo. Ljudi bi mislili da sam bio poremećen, da mi je trebala pomoć. Da sam bio drogiran iako u cijeloj NBA ligi ne postoji osoba koja više od mene prezire narkotike. Odlučio sam umjesto sebe ubiti prevaranta koji je uporno Dennisa vodio na mjesta na koja on nije želio ići. Jednostavno, ubio sam osobu koja nisam želio biti.”

Posvađao se s cijelim klubom, tukao je protivnike, počeo bojiti kosu i vjenčao se sam sa sobom

Premda je imao još tri godine važeći ugovor s Pistonsima i sigurnih 2.5 milijuna dolara godišnje, Rodman je želio novi početak. Avantura u Detroitu bila je gotova. Novi Dennis odlučio je spaliti sve mostove iza sebe i zatražio je trejd. Prvog dana listopada 1993. razmijenjen je u San Antonio Spurse.

U to vrijeme bio je u vezi s Madonnom, koja mu je rekla da živi baš onako kako želi, ne mareći za to što će netko reći. Iako veza s globalnom zvijezdom nije dugo potrajala, Rodman je poslušao njen savjet i od tog trenutka on mu je postao životna filozofija. Dennis je ubio sramežljivog prevaranta i počeo je pokazivati prve znakove nekonvencionalnog ponašanja.  

Prije prve utakmice za Spurse, oduševljen Wesleyjem Snipesom i filmom Demolition Man obojio je kosu u plavo, nakon čega je uslijedio čitav spektar boja na njegovoj glavi. Ispirsao je tijelo, oslikao ga je tetovažama, a na promociji svoje bestseler-biografije Bad as I Wanna Be našminkao se i odjenuo vjenčanicu, tvrdeći da se ženi sam za sebe.

Na terenu je pak počeo pokazivati agresivnost kao nikad prije. Tijekom jedne predsezonske utakmice glavom je udario Coyotea, maskotu Spursa. “Unosim uzbuđenje u igru. Ponekad mi dosadi košarka, kao što znam da je i nekim navijačima dosadno. I tako radim stvari kako bi meni i njima bilo zanimljivije”, rekao je nakon ispada poslije kojeg je naravno bio kažnjen. 

Glavom je i udario Johna Stocktona te Staceyja Kinga, a premda je i dalje bio najbolji skakač lige, bilo je jasno da se bliži kraj suradnji sa Spursima. Spursi su u sezoni 1994./1995. imali najbolji omjer lige, ali pravi problemi su počeli u doigravanju. U drugog krugu play-offa, tijekom utakmice s Lakersima, na klupi je skinuo tenisice i nezainteresirano čitao neki časopis.

Naravno da je zaradio suspenziju. Unatoč tome Spursi su se plasirali u finale Zapada, a protivnici su im bili Houston Rocketsi Hakeema Olajuwona. Mnogi stručnjaci su smatrali da će najbolji defenzivni dvojac lige, Rodman i Robinson, znati kako zaustaviti Olajuwona, ali to se nije dogodilo.

Jedan od najboljih centara lige sam je rasturio Spurse s 35.3 poena po susretu. Rodman je nakon ispadanja napao trenera Boba Hilla rekavši da je postavio taktiku kao da ne igraju finale Zapada, već ”utakmicu protiv Minnesote u prosincu”. Nije štedio ni Admirala Robinsona, kojem je predbacio da se smrzne u ključnim trenucima i da nikad neće biti velik igrač.

Čak je napao i cijelu franšizu, uključujući i GM-a Gregga Popovicha, rekavši da je sve što su napravili sranje, da je Hill gubitnik koji je izgubio utakmice koje su trebali pobijediti. Rastanak je bio neminovan. Niti su Spursi željeli da im jedan tako nestabilan lik uništava svlačionicu niti je Dennis htio ostati u Teksasu.

Rodman je bio sjajan igrač, nevjerojatno koristan, ali bio je belaj u momčadi i potencijalna atomska bomba. Nije bilo puno ekipa koje su željele trejd tako da je šok u cijeloj ligi bila objava Bullsa da žele ludog Dennisa. 

Jackson i Jordan prihvatili su ga takvog kakav je bio i opet je dobio obitelj

Kad su Chicago Bullsi u San Antonio poslali centra Willa Perduea za Dennisa Rodmana, jer im je trebalo visoko krilo koje zna igrati obranu nakon odlaska Horacea Granta u Orlando, NBA liga bila je u nevjerici. Nikome nije bilo jasno zbog čega Phill Jackson i Michael Jordan inzistiraju na poremećenom luđaku, koji je pritom bio dio one momčadi Pistonsa koju je Jordan prezirao iz dna duše.

”Bullsi su ovim trejdom napravili ili najbolji mogući posao ili su si potpisali smrtnu presudu. Treće opcije nema”, glasili su komentari američkih analitičara. Pokazalo se da je ovo prvo bilo točno. I Jackson i Jordan su znali tko im dolazi, ali bolesna glad za pobjedama i naslovima najvećeg košarkaša ikad natjerala ih je na mudrost i pragmatičnost.

Jordan je znao da će mu, ako uspije Rodmana držati pod kontrolom, on sve vratiti stostruko, a Dennis je u Jacksonu i Jordanu pronašao ono što je izgubio odlaskom Chucka Dalyja i Isiaha Thomasa. Obitelj koja ga je prihvatila takvog kakav je, čak i onda kad ga je Jordan morao dovlačiti iz Las Vegasa, gdje je danima orgijao s Carmen Electrom.

Da ne govorimo o epizodi kad je između treće i četvrte utakmice finala 1998., a da nikome nije rekao, otišao partijati sa svojim prijateljem Hulkom Hoganom i blesirati se na nekakvom bizarnom kečerskom meču. Jackson je bio ljutit kao ris, ali znao je da će Rodman, ovako ispuhan, donijeti prevagu u idućem susretu. U četvrtoj utakmici Bullsi su slavili u dramatičnoj završnici 86:84, a Dennis Rodman je odigrao brutalnu rolu u obrani i skupio 14 skokova. 

Kad je Jackson nagovarao Rodmana da dođe u Chicago, Dennis nije imao ništa protiv, ali imao je jedan uvjet. Inzistirao je da s njim u paketu iz Spursa dođe i Jack Haley. Za povijest košarke Haley je totalno marginalan lik, no za povijest Bullsa znači puno više od onog što je pokazao na parketu.

Zapravo, na parketu nije pokazao ništa, zaigrao je u samo jednoj utakmici tijekom čitave sezone, ali bez njega Rodman ne bi došao u Bullse. Haley je u to vrijeme bio jedina osoba koja je razumjela Rodmana i u koju je Dennis imao bezgranično povjerenje.

Prvi put su se susreli u San Antoniju, a zbližili su se kad je Rodman pozvao Haleyja i suprugu na dvostruki spoj u jedan gej bar. Dennis je pokušao provocirati Haleyja, ali ovaj je pokazao muda, što je Rodmana oduševilo. Jackson je pristao dovesti ga samo da bi Rodmanu prilagodba prošla što lakše i bezbolnije. Upravo je Haley uvjerio Rodmana da uoči ključne šeste utakmice finalne serije protiv Seattlea ne napušta momčad jer će mu organizirati nikad luđi after party. 

Te sezone su Bullsi poharali ligu, srušili su rekord sa 72 pobjede u sezoni i uzeli prvi od tri uzastopna naslova. Rodman je bio na prosjeku od 5.5 poena i 14.9 skokova, što mu je bilo dovoljno za još jednu nagradu za najboljeg skakača u NBA-u. Nakon Posljednjeg plesa svatko je otišao na svoju stranu.

Dennis je opet ostao sam i još se neko vrijeme povlačio po NBA ligi igrajući epizodne uloge u Dallasu i Lakersima. Nakon par godina pauze okušao se i u američkim nižim ligama, igrao je neko vrijeme i u Meksiku, Finskoj i Engleskoj, gdje je 2006. konačno zaključio karijeru koja je zapravo bila gotova 16. lipnja 1998. 

U međuvremenu je živio život onako kako se zarekao one travanjske noći 1993. Radio je sve što je htio. Snimao je očajne filmove s Jean-Claudeom Van Dammeom i Mickeyjem Rourkeom (film Double Team je dobio Zlatnu malinu, a istu ”nagradu” je dobio i Dennis – za najgoru sporednu ulogu kao i za najgoru novu zvijezdu), partijao je i ludovao, davao je bizarne intervjue dok bi ga pokoja starleta oralno zadovoljavala, prijateljevao je s Donaldom Trumpom, a bio je i redoviti gost velikog fana Bullsa Kim Jong-una.

Štoviše, kao samozvani ambasador SAD-a u Sjevernoj Koreji, Rodman je posredovao i pri oslobađanju nekih američkih političkih zatvorenika. Prije devet godina završio je čak i u studiju kod Željka Malnara u nezaboravnoj epizodi kultne Noćne more.

Naučio je živjeti balansirajući između dvije krajnosti i tako pronašao životnu harmoniju

Ipak, koliko god ekscentričan Dennis bio, nikad, ma koliko se trudio, do kraja nije uspio iz sebe izbaciti onog sramežljivog i nesigurnog klinca kojeg je prezirao. Ali, što je najvažnije, uspio je naučiti živjeti balansirajući između te dvije krajnosti i tako je pronašao neku svoju pomaknutu životnu harmoniju. To nam je potvrdio u velikom intervjuu za Index Toni Kukoč, čovjek s kojim je Rodman u Bullsima osvojio tri naslova zaredom. 

”Dennis je u toj ekstravaganciji pronašao način da se sakrije od realnog života. Prije nekih dvadesetak dana smo se vidjeli u Houstonu na nekom potpisivanju. Do mene je došla neka žena i rekla mi je kako mi Dennis poručuje da slučajno ne odem prije nego što mu se javim. Međutim, kad sam došao do njega, izgledalo je kao da se prvi put vidimo. Sav se zbunio, nije znao što bi s rukama i gledao je samo u pod pa se onda krenuo ispričavati”, rekao je Kukoč pa nastavio:

”Uvijek sam znao da je takav. Dennis je duša od čovjeka, toliko je dobra osoba, ali je takav. Na takve stvari ne možeš utjecati. Njemu je neugodno nekoga gledati u oči i razgovarati, osim ako je onaj Dennis Rodman s onom perušinom na glavi. To je onda druga priča, hahaha. 

Postoji jedan Dennis koji se ujutro probudi i drugi koji ode tek tako pričati tko zna s kim i tko zna gdje. Ne znam ima li alter ego, ali znam da je kao igrač imao toliko srce da je to nevjerojatno. Nije mu bilo teško i poginuti za ekipu, bacao bi se glavom u treći red tribina, a takvih igrača nema puno.”

Baš kako je i cijeli život sanjao, Dennis je danas slobodan da radi što hoće, no tko zna što bi bilo da u svom automobilu prije nešto više od 29 godina nije imao kasetu Pearl Jama. 

Source: index.hr