DO POČETKA Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru ostalo je još pet mjeseci. Hrvatska reprezentacija je nakon sjajnih pobjeda u Danskoj i Francuskoj podsjetila samu sebe kako je vrlo opasna i kako se može nositi s najvećim reprezentacijama na svijetu. U Kataru će braniti srebro iz Rusije, a neminovne su i usporedbe sa selekcijom koja je ostvarila najveći sportski uspjeh u povijesti Hrvatske.

Odlaskom Danijela Subašića, Ivana Rakitića i Marija Mandžukića navijači su se jako plašili za budućnost reprezentacije, ali u protekle četiri godine razvile su se nove snage koje su ih i više nego dostojno zamijenile. Koliko je zapravo dobra ova Hrvatska u usporedbi s onom iz 2018. godine?

Kralježnica momčadi je i dalje ovdje uz gore spomenute odlaske i oproštaje. Iskustvo i uigranost koje je njihovim odlaskom izgubila, Hrvatska je dobro nadoknadila. Danas ima širu klupu, a pozicije koje su uoči Rusije bile glavobolja danas Daliću uglavnom donose slatke brige.

Čudo je da Hrvatska nije pukla tamo gdje je bila najjača

Osnova hrvatske reprezentacije je vezna linija. Uz Brozovića i Modrića koji su igrali i prije četiri godine, u sastav je ušao Mateo Kovačić koji je na zadnjem Mundijalu skupio tek jedan start, u rezultatski nebitnoj utakmici protiv Islanda, a u još dvije utakmice skupio je više od pola sata igre.

Jedan od dva najveća plusa Hrvatske u odnosu na Rusiju je što nije pukla tamo gdje je bila najjača, iako se zbog Modrićevih godina i Rakitićevog odlaska upravo to prognoziralo u medijima, ali i među navijačima. S obzirom na demografiju zemlje, to je nevjerojatan podvig.

Kovačić je ključan faktor

Koliko god to zvučilo nestvarno, Modrić je s 36 godina jednako dobar kakav je bio i s 32. I dalje je ključni igrač Real Madrida, a njegov značaj na igru hrvatske reprezentacije najbolje se osjetio kada je ušao na poluvremenu protiv Danske, prelomio utakmicu i izdominirao jednu od najboljih europskih reprezentacija.

Brozović je u ove četiri godine postao još bolji. Danas je jedan od najboljih veznjaka Serie A, a njegovu kombinaciju pokrivanja ogromnog dijela terena, sjajnog osjećaja za igru i prenošenja težišta igre preciznom dugom loptom ima malo koja “šestica” na svijetu.

Ključan faktor u čitavoj priči oko veznog reda je Kovačić. U Chelseaju je nastavio trend razvoja koji je u hrvatskom javnom prostoru i dalje nevjerojatno podcijenjen. Nositelj je igre kluba koji je do prije par tjedana bio aktualni prvak Europe te je bio možda i najbolji, ili barem najstandardniji, igrač Hrvatske na Europskom prvenstvu.

Utakmice u Danskoj i Francuskoj kao pokazatelj

Prijašnje utakmice u kojima je igrala ta trojka pokazale su kako postoji problem s progresijom napada jer traže loptu u sličnim zonama, duboko na svojoj polovici i predaleko od napadačke linije, ali utakmice u Danskoj i Francuskoj pokazale su drugu stranu medalje.

Uvođenjem boljih stopera na lopti koji su ih rasteretili u prvoj fazi napada, do izražaja je došla njihova sposobnost da zagospodare sredinom terena, kontroliraju ritam i umrtve suparnički presing. Uoči Rusije se često pisalo da Hrvatska ima jedan od najboljih veznih redova na svijetu, a uoči Katara nema baš nikakve dileme oko toga.

U Rusiji smo imali manjak opcija na klupi

Najveća prednost ove reprezentacije u odnosu na Rusiju je širina kadra. Uoči zadnjeg Mundijala, Hrvatska je manje-više imala fiksiranu prvu postavu koja se nije mijenjala osim u slučaju ozljeda, a na velikoj većini pozicija to je bila skoro pa i jedina zamisliva opcija.

Pivarić i Strinić su se borili za poziciju prvog lijevog beka, a upravo je ta pozicija označena mekim trbuhom ekipe. Samoisključivanjem Nikole Kalinića jedino je Andrej Kramarić izvan udarnih 11 spadao u igrače koji su mogli započeti utakmicu shodno izbornikovim zamislima.

Hrvatska danas ima širinu kakvu prije nije imala

Danas je situacija bitno drugačija. Obrambena linija možda najbolje oslikava koliko je velik i kvalitetan bazen u kojem Dalić može tražiti rješenja. Prvotimac Rangersa Borna Barišić danas je rezerva jer je Borna Sosa jedan od najboljih ofenzivnih bekova Bundeslige.

Gvardiol je u dvije godine prošao put od Football manager wonderkida do nositelja obrane u klubu i reprezentaciji koji i dalje raste i griješi, ali neupitno predstavlja najveći kapital za budućnost ove vrste. 

U trenucima kad su se i on i Lovren ozlijedili, “niotkuda” su se pojavili Erlić i Šutalo te odigrali dvije (odnosno tri) fantastične utakmice i poprilično jasno se nametnuli kao igrači koji će putovati na prvi zimski SP u povijesti.

Juranović je od igrača kojeg su kritizirali u Hajduku postao prvotimac Celtica koji sve obveze u igri na ovoj razini odrađuje korektno i koji prema naprijed donosi prodornost koje nedostaje otkad su Vrsaljka uništile ozljede. A onda se, još više “niotkuda”, pojavio i Stanišić i pokazao da bi pitanje budućnosti trebalo biti riješeno za narednih deset godina.

Igrači koji mogu promijeniti tijek utakmice

I na drugim dijelovima terena Hrvatska ima igrače koji mogu napraviti razliku, koji su konkurencija za prvu postavu i koji mogu promijeniti tijek utakmice. Mario Pašalić je postao jedan od najboljih napadača među veznjacima na svijetu i u završnici može dati ulaske iz drugog plana i napadanje dubine koje ovoj momčadi često nedostaje.

Lovru Majera je kultni L’Equipe uvrstio u najbolju momčad francuskog prvenstva. Svoj status u reprezentaciji strpljivo gradi, ali kombinacija ideje u igri i lucidnosti te činjenice da je jedini pravi ljevak u prednjem dijelu ekipe znači da će sigurno dobiti minute u Kataru.

Baš se na primjeru Majera najbolje vidi koliko je ova Hrvatska široka. Početne postave iz Rusije i Katara su potpuno usporedive, ali Hrvatska danas ima 12., 15. i 20. igrača na popisu koji je kompletniji i bolji igrač u odnosu na svog pandana otprije četiri godine.

U čemu su Rusi bili bolji?

Naravno, i selekcija iz Rusije imala je svoje prednosti. Možda najočitija je ona na golu. I Livaković i Ivušić su sjajni golmani, ali je Subašić ipak imao puno veće inozemno iskustvo i postavio je letvicu nevjerojatno visoko. Kada bi hrvatska jedinica u Kataru barem približno ponovila Subašićeve partije iz Rusije (osim finala), reprezentacija bi mogla otići jako daleko.

Mnogi će reći kako je prednost te reprezentacije bila što je u napadu imala Marija Mandžukića, ali taj primjer dočarava koliko je pamćenje selektivno. Dva ključna gola u kvalifikacijama, bez kojih Hrvatska ne bi ni došla do baraža, zabio je Kramarić u Ukrajini.

U prvoj utakmici doigravanja, pobjedi nad Grčkom od 4:1, Mandžukić nije igrao zbog ozljede, a posao su odradili Kramarić i Kalinić. Mandžukić je na Svjetskom prvenstvu odigrao veličanstveno, ali lako se zaboravlja da je postojao dobar dio javnosti koji ga uoči turnira nije vidio kao prvog napadača.

Dok se danas hrvatskim napadačima zamjera što pred golom ne daju dovoljno, kod Mandžukića je situacija bila sasvim suprotna – zamjeralo mu se koliko pruža u izgradnji igre. Dalić je taj problem riješio guranjem Modrića bliže zoni desetke, ali ideja o nezaustavljivom napadu nikako nije postojala prije početka turnira.

Može li ova Hrvatska ponoviti uspjeh iz Rusije?

Konačno, bitno je i s kakvim očekivanjima reprezentacija odlazi na prvenstvo. Uoči Rusije ona su bila skromna – Čačić je u potpunosti ispustio kontrolu nad ekipom, a Dalić je stigao pet do dvanaest i nije se znalo kako će igrači reagirati. Prije Rusije bi vjerojatno svaki navijač potpisao prolazak prvog kruga, dok se iz pozicije aktualnog viceprvaka to ne bi gledalo kao veliki uspjeh. 

Neki će reći da se nijedna reprezentacija ne može usporediti s onom iz 2018. dok god ne ostvari sličan rezultat. Ipak, to je iz pozicije Hrvatske jako teško ostvarivo. Veliku ulogu u Rusiji imala je i sreća pri ždrijebu, a ovdje bi on već u osmini finala mogao odvesti na Nijemce ili Španjolce.

Za reprezentaciju koja je vrhunska, ali nema jednako jak kadar kao 5-6 prvih favorita turnira ni jasnu kulturu igre kao reprezentacije koje u tome imaju veliku tradiciju, dva velika rezultata zaredom na Svjetskim prvenstvima spadaju u razinu čuda. Ako se ono i ne ostvari, to sigurno neće biti zbog slabijeg kadra.

Source: index.hr