Halil Jaganjac, lijevi vanjski rukometne reprezentacije i igrač njemačkog Rhein Neckar Lowena trenutno provživljava najljepše trenutke svoje karijere igrajući za klub koji se natječe u najboljoj ligi svijeta. U Bundesligi je debitirao protiv Melsungena za kojeg nastupaju hrvatski reprezentativaci Ivan Martinović i David Mandić.

Lowen je slavio rezultatom 36-25, a Jaganjac je bio prvo ime susreta tako što je pospremio loptu čak sedam puta iza gostujućeg vratara. To mu je bila prva službena utakmica, no nije djelovao impresionirano. Djelovao je toliko iskusno, hrabro i bio je bez ikakvog respekta te je pokazao kako je spreman za najveće izazove koji će tek doći. Razgovarali smo s njime o njegovoj karijeri, pričama koje nisu toliko poznate javnosti, pročitajte što nam je 24-godišnji rukometaš rekao.

Rukometna groznica 2009. godine znatno utjecala na odluku o tome da počne trenirati.

“Dolazim iz sportske obitelji. Bio sam jako zainteresiran za sport, to je bila igra. Krenuo sam u osnovnu školu i nešto me vuklo da se uključim u neki kolektivni sport, svidjelo mi se igrati s tom loptom i djecom na tjelesnom. Na početku nisam znao koji sport odabrati, uživao sam u svemu, pa i graničaru. To se poklopilo sa Svjetskim prvenstvom 2009. godine u Hrvatskoj, počela je rukometna euforija, gradile su se dvorane i kadsu Kauboji bili drugi te igrali legendarno finale s Francuzima”, rekao je Jaganjac pa dodao:

“Zaljubio sam se u rukomet, a ljudi koji vode rukometne škole su u to vrijeme iskoristili prilike da pozovu klince da se pridruže rukometu. Ja sam se odlučio ići na to, prvi put smo umjesto nogometa igrali rukomet na malom odmoru. Otišao sam iz zabave, zavolio sam ovaj sport i to mi je postao dio svakodnevice. Puno njih se ispisalo jer su vidjeli da je grub sport, na svakoj utakmici ćeš dobiti udarac neminovno je to, a ja sam sve to prihvatio i kako sam rastao rukomet je izgradio dio mog života”.

Prve korake napravio je u Matuljima, a potom preselio u Kozalu koja je uz njega izbacivala i mnoge druge talente.

“Krenuo sam u rukometnom klubu Matulji, no kroz neko vrijeme sam prešao u Kozalu zbog uzrasta i ekipe da se ja dalje razvijam. Kao generacija smo imale jako dobre talente, tu su bili Tin Lučin, Vlado Matanović Filip Glavaš i drugi igrači”.

Odluka karijere

Dobio je poziv Pariza i nije puno razmišljao. Odlučio je da neće propustiti takvu priliku koja se pojavljuje jednom u životu.

“Bio sam senior Kozale, igrao Drugu hrvatsku ligu. Bio sam dobar ali sam znao da trebam negdje otići da bih napravio iskorak. Zamet i Zagreb su se interesirali za mene, ali onda je došla ponuda Pariza, čini mi se da su me vidjeli na nekoj utakmici mlade reprezentacije kad smo se tukli s Francuzima. Bili su jako ljubazni, pokazali su nam kako se tamo radi. Rekao sam si: Pa zamisli da ti se nešto dogodi, ozljeda ili bilo što. Mislim da bi mi cijeli život bilo u mislima da sam mogao otići u Pariz, bar probati. Odlučio sakm otići, a tamo sam bio godinu dana”.

“Dosta sam toga naučio o rukometu i dobio sam puno iskustva kako se živi profesionalnim životom te brinuti se o sebi s 18 godina u tako velikom gradu izoliran od obitelji i djevojke što mi je teško palo. U seniorskoj ekipi je i dan danas Mikel Hansen, na mojoj poziciji sam imao njega, Karabatića, Combrea. To su igrači koji su svjetska rukometna krema i nema bolje od toga. Ja sam od njih naučio neke stvari, prvo sam bio dio pogona za razvoj mladih talenata. Bio sam na treninzima, ali da sam se ja sad nadao da ću izgurati Hansena i da ću igrati prije njega s 18 godina, suludo”.

Na tragu nečeg velikog

Nije mogao bolje zamisliti rasplet situacije, sve se idealno posložilo.

“Tražio sam negdje gdje ću igrati i u tom trenutku se ukazao Lino Červar koji me pozvao na prvo seniorsko rukometno okupljanje. Mislim da je otpao neki igrač zbog ozljede u zadnji trenutak pa je pozvao mene. Ja kad sam dobio poziv bio sam još u Francuskoj, skakao sam po stanu, a da si me snimao imao si materijala za smijeh. Nakon toga sam odradio treninge i bio solidan, izbornik je poslije sjeo samom za stol i rekao ako želim da mogu doći u Metalurg igrati Ligu prvaka, radio bih s tobom i sigurno ćeš igrati i napredovati ako se odlučiš na to. Ja sam razmišljao 30 sekundi”…

Foto: Davor Javorovic/PIXSELL

Davor Javorovic/PIXSELL

“Što više mogu poželjeti. Otišao sam u Metalurg, odradio sam sezonu i pol te mi je bilo predivno iskustvo. Odradio sam sjajnu sezonu u Ligi prvaka, mislim da bi ostao i dulje, osjećao sam se jako lijepo. To su mi bili prvi pravi seniorski koraci, dobio sam priliku da eksplodiram što se i dogodilo. Tada je Metalurg udarila financijska kriza iz koje nažalost dan danas nisu uspjeli izaći”, rekao je.

Pomogao je Nexeu i pisao najljepše stranice u povijesti kluba.

“Otišao je Červar, a ja sam bio u situaciji da ponovno moram gledati gdje ću sada. Nexe je tad osjetilo priliku i javio mi se predsjednik Josip Ergović, pričali smo preko telefona. Ostavio je tako dobar i pozitivan utisak, vrhunski čovjek i kad je on meni iznio svoja stajališta i kako vidi klub u budućnosti. Nisam previše razmišljao, srce mi je tako reklo i odlučio sam se za Nexe.

Nagrada za trud

Odlazak u njemački Rhein Neckar Lowen ga čini sretnim.

“Bio sam svuda, ali doma je najljepše. Čeka me njemačka Bundesliga, pričali smo o snazi liga, kad tu ligu okusim možemo ponovno popričati pa ću sigurno promijeniti mišljenje da je Bundesliga najjača liga u kojoj sam igrao. Svatko može dobiti svakoga, nema lakih domaćinstava i moraš igrati svaku utakmicu na maksimumu da bi došao do bodova. Igra se radi publike, a to tako i treba biti. Sponzori se tuku da budu na dresovima. Idem u Lowen, prije toga sam potpisao za poljskog prvaka Kielce koji igra Ligu prvaka”.

“Potpisao sam s njima na četiri godine, međutim nakon mog potpisa su doveli još dosta igrača. Vidio sam da će nas biti šest, sedam mladim igrača, a ako netko od nas ne igra nije dobro. Netko će završiti opet na posudbi, ali neće završiti ovdje gdje sam ja. Pojavila se prilika da odem u Loewen, meni je to idealan rasplet. Ostao sam igrač Kielcea, no prve tri godine ću odraditi na posudbi u Loewenu, a četvrtu se vraćam u Kielce”.

Ponosan je na sve što je ostvario s Nexeom, iako više nije u dresu Našičana još uvijek prati i navija za klub koji će mu ostati duboko u srcu.

“Najbolja sezona u povijesti Nexea, drago mi je bio što sam bio dio toga. Zaslužili smo taj Final Four europske lige i to nam je bio šlag na tortu jedne vrhunske sezone. Nexe će meni ostati u srcu zauvijek, tamo sam proživio najljepše trenutke u svojoj rukometnoj karijeri. Ove sezone im također želim sve najbolje, da se ponovno kvalificiraju u europsku ligu. Mene čekaju novi izazovi u najjačoj ligi na svijetu i prezadovoljan sam jer sam došao u jedan vrhunski klub gdje sam odlično prihvaćen. Mislim da sam donio pravu odluku što sam došao ovdje i da ću uživati igrajući u ovom klubu”.

Našao je svog uzora na kojeg se ugledao.

“Uzor mi je i dan danas, Blaženko Lacković. Igrao je moju poziciju, pratio sam reprezentaciju i prije 2009. godine još od kad sam puzio. Najviše sam volio kad je on zabio, najviše bih slavio i kad sam odrastao sam shvatio da mi paše njegov stil igre. Visinom i stasom smo tu negdje pa mislim da je logično da mi on bude uzor. Upoznao sam ga uživo, vrhunski čovjek, ljudina i samo mi može biti drago što mi je on uzor. Koliko je dao hrvatskom rukometu i kakvu je karijeru izgradio, da ostvarim karijeru u pola kao on do kraja života ja ću bit zadovoljan”.

Nezaboravni trenuci

Svaka minuta za reprezentaciju je ponos, tu ima hrpu šala, zabave, borbe i želje za pobjedama.

“Igrači koji su prvi put u reprezentaciji imaju inicijalno pjevanje prvi put kad dođeš da se predstaviš i da otpjevaš svoju omiljenu pjesmu. Bili smo u jednoj konobi, došao je harmonikaš i stariji su rekli da odemo pjevati. Meni pjevanje nikako ne ide, ni harmonika ni muzička pratnja nije pomogla. Samo sam htio da to što prije završi, još sam bio klinac i svi su me gledali. Umirao sam od smijeha dok sam pjevao kao i ostali, nakon mene je došao Matej Ašanin te su ga pitali koju pjesmu želi. On im je rekao da će akapelu, a mi svi sad gledamo što ovaj priča, kada je krenuo pjevati mi smo svi zinuli. Tako lijepo pjeva, ne znam je li išao u glazbenu školu ili je to talent, a nakon rukometa sigurno može uspjeti u glazbi jer je stvarno dobar pjevač”.

Foto: Davor Javorovic/PIXSELL

Davor Javorovic/PIXSELL

Obiteljski posao mu je znatno pomogao da ima ubojit udarac.

“Kako sam bio sve stariji sigurno je to dolazilo, meni je otac bacao kuglu još za vrijeme Jugoslavije.Treniralo se nogomet, atletika i tako dalje. Bavimo se drvima i proizvodimo ih za ogrjev, otac već radi preko 30 godina u gradu Rijeci. Meni je biti drvosječa obiteljski posao, ja sam od malena uz tu sjekiru i mislim da ta sjekira i drva imaju velik utjecaj kakav je meni šut. Sada moram biti oprezan jer sam profesionalni sportaš, no to mi je u krvi i puno sam pomagao obitelji jer su i oni u tome”.

Duvnjakova sportska inteligencija

Rukomet je pun velikih majstora, svatko ima ono nešto pa smo našeg sugovornika pitali da izdvoji jednu osobinu kod drugog igrača koju bi volio imati.

“Odlično pitanje, nitko nije kompletan igrač, no možemo samo težiti da budemo najbolji. Da mogu uzeti nečiju osobinu to bi bio Duvnjak, njegovu sportsku inteligenciju i viziju na terenu. On to koristi u obrani, toliko je to digao na veliku razinu da će vam svaki rukometaš reći da mu je Duvnjak noćna mora kad ga vidi na prednjem u obrani 5-1. On odmah zna gdje se koji suigrač nalazi, radi se o takvom jednom računalu, a ja vama to ne mogu objasniti. Svaki put ga gledam i mislim si kako on to radi, može se učiti i uigrati, no on ima taj automatizam urođen u sebi, a to malo koji rukometaš ima”.

Hrvatska janost previše malo prati događanja u rukometu izvan reprezentacije što rukometašima bude žao.

“Nama rukometašima je malo žao, imamo mi rukometnu publiku koja nas prati cijelu godinu u klubovima. Ima sportova koji su puno zakinutiji pa se ne trebamo žaliti, no malo nam bude žao kad vidimo koliko se rukomet prati u prvom mjesecu kad su velika natjecanja. Svi čekaju to prvenstvo, a kad završi kao da zaborave na nas”.

Spomenuo je kako je Ivano Balić je naša sportska ikona, a mi smo nadodali kako on i Modrić kao legende hrvatskog sporta imaju dugu kosu. Rekli smo mu da je dobar igrač, ali da proba i on pustiti kosu da bude još bolji.

“Ha ha, pa da obilježje tih virtuoza je duga kosa, ne znam kako bi to funkcioniralo, meni čim je malo dulja kosa budem nervozan. Nije lagan posao održavati to uz dva treninga tjedno. Balić je rukometni otac u svijetu, svi ostali ljudi ga ističu. Ono što je on radio će se teško ponoviti i roditi na parketu”.

Source: rtl.hr